Dragi Čarlse,
Prošlo je neko vreme odkad nije tu, ali sam shvatio da sada nisam ni u stanju da je imam. Možda je ona bolesna, ali ja sam truo. Odustajem od traženja čiste čaše, čak i prljavih koje sam posejao svuda po kući i sebi izgledam kao beskućnik natežući piće koje to nije zaslužilo, iz flaše. Ne mogu da zamislim da izguram dan bez pića, a znaš li koliko posla nisam završio? Znaš li u kakvom sam problemu? Znam da se dobro brineš o svemu na berzi, ali moj posao propada. Doživeo sam da mi juče mladi Dante prebaci da sam postao neradnik. Kad samo pomislim šta sam sve za njega uradio, dao mu posao i očistio mu obraz pred svima, bogat je, jer sam ja radio za obojicu! Ujeo me je za srce. Ali, ko bi o njemu razmišljao duže od minuta kad se toliko misli već narojilo. Nekad čujem kako mi se sve crne misli otrgnu i odzvone od ovih starih zidova, pa mi se vrate žustro, kao ženski šamar. Osećam se kao najusamljeniji i najneshvaćeniji čovek na svetu. Šta bih bez tebe i tvog jakog želuca da me trpiš sve ove godine? Znam da i bez pisma možeš da pretpostaviš gde sam i koliko nisam dobro. Odavno smo prevazišli objašnjavanje, ali nekad osetim obavezu da ti se zahvalim, stari moj. Izgubio sam toliko toga, koliko čovek izgubi za dva života.