Dragi Čarlse,

Koračao sam niz usku, mokru, mračnu ulicu, uokvirenu kontejnerima, mačkama i požarnim stepeništem s obe strane, tipičnom za američki film pre scene o silovanju. Međutim, sve je bilo pusto i nisam bio zaista sasvim siguran šta radim na tom mestu. Poslednje što pamtim bio je hamburger sa pomfritom i fleka od kečapa na kolenu. Ali sada sam već ponovo osećao vučju glad i grozan umor. Usporio sam da bih se orijentisao i uhvatio pravac do kuće ili bilo čega poznatog. Nisam imao pojma gde sam izgubio proteklih desetak sati. Na levom zglobu je pisalo da je 3 ujutru, a u desnoj ruci su bili ključevi od auta, kojem nije bilo ni traga. Cipele sam od te štroke i vode potpuno upropastio, ali to mi je bila najmanja briga.

Nastavio sam napred i primetio devojku kako sedi na starom koferu na samo par metara dalje. Širok osmeh me je potpuno zbunio iako mi je bio poznat. Pružila mi je ruku i privukla me blizu. Čitava scena me je dezorijentisala i zaslepela kao reflektor, zamalo mi je pripala muka od količine utisaka. Nisam znao otkud sve to i kako da se zaštitim, pa sam zažmurio i srušio se pored. Dobro je mirisala.

– Po mom mišljenju, zakonom zabraniti muške mokasine!

Prsnula je u smeh, koji sam znao od pre.

I dalje sam držao oči zatvorene, ćutao sam i slušao je:

– Ti si potpuno beznadežan slučaj, zar ne? Pijan si i smdiš na tugu. Gde ti je auto, nesrećo?

– Ja….nemam ideju šta se dogodilo.

– Idemo, hajde ovuda, uzećemo taksi. Pobrinuću se za tebe. Bože, na šta ličiš!

– Nedostajalo mi je ovo da paziš na mene i budeš blizu. Kada si doputovala?

– Ti si totalna budala. Izvini, ali jesi.

– Jesam, znam. Potpuno sam izgubljen bez tebe.

U kolima smo ćutali. Držala je glavu u mom krilu dok joj je kosa prekrivala fleku od kečapa. Na sekund sam se stresao od neverice. Kofer joj je sigurno ostao u onoj ulici, jer ga sada nije bilo. Koga briga za to, kupiću joj sve novo, pomislio sam. Dok je s radija zavijala neka grozna muzika, taksista je blebetao o svojoj ženi od koje je stariji 20 godina, kako su i sada posle toliko vremena zaljubljeni kao prvog dana. Hipnotisala me je jelkica koja se ljuljala levo-desno, šireći grozni miris borovine.

Ne znam kako sam se našao u krevetu, ali jesam. Spavala je nepokrivena pored mene. Na unutrašnjoj strani butine video sam tri mala ožiljka koja obožavam. Pošle su mi suze. Bože, kako mi je trebalo da je vidim još jednom. Nisam uspeo da zaspim, plašio sam se da je neće biti kad otvorim oči.

Jutro je već bilo na prozoru. Otvorila je oči i nasmejala se što sam budan.

– Moram da idem, je li to ok ili si hteo još nešto?

– Nisam siguran o čemu govoriš.

Podigla je obrvu i nasmejala se. Pratio sam je pogledom dok se žurno oblačila. Nisam želeo da je pustim, ali nije izgledalo da moja želja ima uticaja na njenu nameru da ode.

– Blaži?

– Kako si me nazvao?

– Pa…Blaži…

– Haha, može i tako. Za 200 dolara možeš da me zoveš kako kod želiš.