Dragi Čarlse,

Morao sam da ti se javim, mada verujem da me je Debeli pretekao. Izgubio je na pokeru i potreban mu je novac. Sigurno će te zvati za uobičajenu cifru, ali nemoj mu više davati, molim te. Ljut je, odnosno besan, kao dete kojem ne daju slatkiše. Ne prestaje da gura nos u moje poslove, moju kuću i moj život, glupan. Volim ga, ali je nemoguć! Rekao sam mu da je krajnje vreme da sredi svoj život, da se sabere i razmisli šta radi i gde će ga dovesti kocka, ipak imamo po 44 godine!

Već deset dana me zove i pošto sam izričit da mu neću ponovo dati novac, ubedio je Dantea da sam želeo da mi se preuredi travnjak, dok me nema.

Ja sam kriv. Kada sam Danteu dao posao, mislio sam da ću od njega napraviti naslednika ili bar muškarca. Uvek sam se trudio da ga podržim, volim ga kao sina, iako znam da on mene ne voli kao oca. Bio sam odsutan nedelju dana i kada sam se vratio, imao sam šta da vidim. Znaš da sam namerno ostavio sve kako je Jedina volela, zajedno smo uživali u tom divljem i neorganizovanom izgledu, maštali  da smo daleko od svega i želeli da drugi ne zalaze u sva naša tajna mesta.

Čarlse, sve je bilo posečeno. Imao sam osećaj da me je neko ostavio bez ruku i nogu…da mi je sve uspomene sa njom iskidao i pretvorio ih u prah. Vrtelo mi se u glavi, nesvareni lunch-packet iz aviona je već bio na zemlji, pao sam na kolena i vrištao kao da me živog deru. Skočio sam i potrčao prema kući, za pištoljem. Dante je drhtao kao prut dok sam mu se približavao kao stampedo, njegovo krhko telo sam mogao da zgromim u sekundi. Stao sam i vrištao po sred svog pederskog travnjaka.

Očekivao sam sve osim: Gospodine, zvao je Doktor. Kaže da uopšte niste dolazili i plaši se da ne uzimate lekove.