Dragi Čarlse,

Dok sam pokušavao da nekako preguram prethodnih par nedelja, zaposeo me je jeziv nemir. Istina je da me nikada, zapravo, ne napušta, ali ovaj put je drugačije. Imam osećaj da ga osećam fizički i da me nagriza kao bolest zdravo tkivo. Smešno je pomisliti da i dalje postoji išta zdravo u meni, ali volim da verujem da je bar nekada bilo tako, bar dok sam još imao razlog što sam živ. Stajao sam bez odeće na vrhu pokrivenim ledom i raširenih ruku pokušavao da dođem do vazduha, ali nisam uspeo. Disao sam plitko i uplašeno. Ponovo sam, sa svojim pitanjima i košmarima.

Sanjao sam oca. U snu nije bio razočaran onim što sam postao, pokušao je kao i uvek da mi pomogne, ali ja sam se jedva izborio sa buđenjem. Čim sam se razabrao bilo me je sramota što nisam uradio jedinu stvar koju sam mu obećao dok je bio živ: Nisam zagospodario svojim životom.

Ipak, da li je imperativ razotkriti sam sebe svim raspoloživim sredstvima i suočiti se sa otkrićem ili živeti slep i srećan? Da, jedno isključuje drugo. Isključuje. Isključuje… Razmišljam o relativnosti svih stvari, dok mi pod jastukom leži Stepski vuk. Pod jastukom koji više ne miriše na žene, nego na sećanja. Ali jesam postao odličan u jednoj stvari, zapravo, nepobediv. Postao sam majstor ove strategije obmanjivanja uma i kreiranja iščašene stvarnosti u koju se drugi ljudi uz malo muke, kao puzle uklapaju manje ili više uspešno. Nešto stoji nagnječeno, negde postoje rupe ili celina slike nema smisla, ali ja ipak ne pokušavam da shvatim pravu logiku – delići se nižu i ja tu ništa ne stižem da popravim. Ipak su to samo fragmenti priče koji su dodeljeni mojim rukama. Nesposoban da se suočim sa bitnim pitanjima kao odrastao čovek i biznismen, propali muž i otac, nedovoljno prisutan brat i stric, mračan prijatelj i mračniji ljubavnik, bavim se utopijskim pitanjima izgubljene lepote u svetu, pravde i ravnoteže, ljubavima koje ne uslovljavaju razdaljina i godine, svetskim sukobima i sopstvenim identitetom. Sjeban sam, Čarlse.

Gledao sam mamuran u dno kreveta i hipnotisano brojao šest stopala sa tri različita laka, koje sam spakovao u taksi čim je svanulo. Jeftina zabava za 900 dolara.

Mozak i telo su mi popucali kao statua posle zemljotresa. Za nedelju dana biće godina kako nisam udahnuo irski.