Dragi Čarlse,

Ne mogu ti objasniti koliko mi je trebalo da je umirim..sav puder i maskara su se cedili po mom novom odelu, ali mi je Lili ipak bila najvažnija. Nisam bio u stanju da mislim o svemu što se dogodilo, morao sam odmah sve da potisnem, kako bih uspeo da završim obaveze oko govora. Rekao sam Nikolasu da je vozi kući i da ću se vratiti taksijem.

Bezuspešno sam razrađivao plan da se izvučem zbog stresa, znao sam da će me Odbor opet optužiti za nepotrebnu dramu, kojoj sam, navodno, sklon. Pročitao sam jebeni govor i seo za sto, sa verovao ili ne, još 11 žena. Pored mene je sedela žena naših godina u drečavo narandžastoj haljini, od koje su mi se kao od limuna skupljala usta. Bila je oduševljena što sam pored i to nije mogla da sakrije – svaki, navodno, slučajni dodir moje podlaktice je bio loše odglumljen. Iako je torokala bez prestanka, nije mi bila odbojna jer poseduje neku zrelu lepotu koju sam zaboravio. Uželeo sam se poneke bore na lepoj ženi, kao simbola snage i preživljenih godina. Predstavila mi je svoju ćerku, koja je na prvi pogled bila sušta suprotnost – tiha, diskretno obučena i setnog, odsutnog pogleda, Prozirna. Video sam da je ova devojka navikla na položaj u senci i da joj je teško da se izbori pored jakog karaktera svoje majke. Ma, osećao sam se kao paun pred svim tim ženama, iako je sa mog našminkanog sakoa vrištao još jedan fijasko.

Nakon večere se oko stola za donacije stvorila gužva kao na Vol Stritu, nastao je takav metež dušebrižnika koji su hteli da umanje svoje poreze da sam morao da se izgubim na terasi kako bih došao do daha. Iz džepa sam uz cigarete izvukao i ceduljicu za koju nisam ni primetio kada mi je stavljena:

Four Seasons, soba 179, ponoć.

Svaka čast, Drečava, pomislio sam… Dobićeš nagradu za hrabrost.

Ionako sam se već umorio od čitavog cirkusa, seo sam u taksi i krenuo. Želeo sam vatromet boja i zvukova kojima će mi odvratiti pažnju sa današnjeg dana..

Kuća je bila poslednje mesto gde mi se išlo. Usput me je mučila cela priča sa Lili, u glavi su mi se smenjivala raspoloženja od nervoze do očaja.. Bože, toliko sam uvek okupiran sobom da ništa nisam primetio, dozvolio sam da svi u kući paze na mene, umesto da sam se zauzeo za tu devojku. Razmišljao sam da li je u dugovima ili nekim porodičnim problemima, sve što se desilo nisam mogao da povežem sa Lili. Ponovo sam uspeo da pogrešim, postao sam nepobediv u tome i ta ideja me je proganjala, ali sam je vešto davio, nalivajući se viskijem.

Soba 179. Pokucao sam.

Odškrinula je vrata stojeći u mraku, ali sam i tako pripit odmah prepoznao njene prozirne oči.