Dragi Čarlse,

Stajali smo na parkingu, blizu velike raskrsnice, odakle je svako trebalo da krene svojim putem. Kvart je prilično mračan i pust, na celom potezu od reke do parkinga. Dok smo se pozdravljali, pred našim očima se za sekund stvorio besan auto sa tri klinca, za kojim je jurilo policijsko vozilo – ogromna brzina, sirene, škripa guma i tragovi po putu kao na filmu! Policija im je blokirala put na samo 20 metara od nas i iste sekunde su klinci ukočili, izleteli iz auta i počeli da beže, jedan ka nama, ostali prema reci, a policija za njima. Stajali smo ukočeni, otvorenih usta, a onda smo začuli pucnje ispaljene kao upozorenje, u vazduh. Srce mi je sišlo u pete. Bilo je sasvim moguće da i oni potegnu pištolje. Tri lude klinačke glave i nalet adrenalina. Plašio sam se takvog obračuna koji je mogao da preraste u krvoproliće. Neverovatno je kako mi je u deliću sekunde radio mozak i kako su se sve moguće opcije paralelno odvijajale u mojoj glavi kao filmovi u salama istog bioskopa. Video sam nas pokošene, ni krive ni dužne, tri prijatelja koji su u pogrešno vreme bili na pogrešnom mestu. Dvojica klinaca su uspela da pobegnu, a jedan je ostao da leži na zemlji, verovatno uplašen zbog ispaljenih hitaca. Gledali smo hapšenje i pristizanje pojačanja, i dalje nepomični i nemi.

Kada se sve završilo, nekako smo se odvezli kući. Bio sam budan cele noći. Ležao sam i gledao u jednu tačku, misleći na Debelog i Riđeg. Shvatio sam šta bi značilo izgubiti život. S jedne strane, mogao bih da sve konačno ostavim iza sebe, sve što me toliko boli u glavi, u srcu, u duši, u telu, svu teskobu koja ume da preovlada do neizdržljivih granica. Shvatio sam da sam konačno mogao da budem sa ženom i ćerkom, ponovo kompletan i na mestu gde pripadam. Mrtav.

A onda sam shvatio da sam sigurno sve ovo vreme ostao živ s razlogom. Previše puta sam bio blizu smrti i nikada me nije zaista želela, mada je toliko flertovala. Kockice koje smo nesvesno bacili sva trojica te noći su osvojile premiju, život.