Dragi Čarlse,

šetao sam po zamračenoj, zagušljivoj sobi, saplićući se o cipele, zgužvane pakle cigareta i prepune pepeljare. U grudima me je stiskala želja za begom, kao divlju životinju u zatočeništvu. Nepostojeći sat kucao je toliko glasno da sam uz ostatak gorke kafe od sinoć, grunuo i dve tablete protiv glavobolje koje sam napipao u mraku. Bar mislim da sam popio analgetik. Ulaz u moju jazbinu nije bio dozvoljen nikome iz kuće neko vreme, a tako će ostati i ubuduće. Nisam želeo da se uhvatim za kvaku i kročim van, na stepenište, ali sam znao da je već vreme. “Praznično” neuredan u ogrtaču koji je na meni visio kao na čiviluku, ispijen i veštački uspravan izašao sam pred debila koji je držao kofere. Ti si deo koji je nedostajao, pomislio sam, pa hajde da završimo i sa tom stvari. Zarivao sam prste u desnu stranu leđa, kao da će mi to pomoći da prestane bol, i gegajući se približavao iritantno lepom šarlatanu sa pomenutim koferima. Nasmejao mi se srdačno i izlazeći, pokazao rukom da će se vratiti čim ih odnese u auto. Što se mene tiče, možeš i da ostaneš u autu i eksplodiraš sa njim, pomislio sam. Lili je iskrsnula na dnu stepeništa i raširila ruke uz osmeh koji me je zaboleo po prvi put. Sišao sam lagano, pokušavajući da jednim pokretom sklonim sa lica neošišanu kosu, bore, mržnju prema ovoj situaciji i razočaranje u ishod ovog kockanja sa životom.

– Zvaću te stalno, biću dosadna i nemoj slučajno da mi se ne javljaš. Biću daleko, ali ne na kraju sveta, obećavam da ću doći kad god budem mogla.

Znao sam da to stvarno misli, baš kao što sam znao da se više nikada nećemo videti.

Pablo, ili Diablo kako volim da ga zovem, vratio se da mi ipak za kraj pokvari i poslednji trenutak sa Lili. Bol u leđima je odjednom nestao, pa sam kao u filmu skočio uvis usporeno i desnom nogom mu istetovirao đon cipele na obrazu. Kada je pao od bola, šutirao sam ga gde god sam dohvatio dok mu sva creva nisam prosuo, a onda sam ih izgazio sa slašću, uz rafalnu pucnjavu iz dva malokalibarska pištolja koja sam do tada držao u džepovima, pored maramica.

Stajao je, dakle, i mirno nas gledao dok sam mogao da osetim kako mu srce vibrira zbog uspeha koji je postigao, oženiće devojku koju voli.

Ćutao sam, nisam mogao ništa da joj kažem, ali znao sam da me dovoljno poznaje, pa bi svaka reč bila banalna. U ruku sam joj stavio potvrdu iz banke o sumi koju sam im uplatio za početak životne avanture. Suze su joj se slivale, naizmenično me je grlila i ljubila, pokušala da mi poravna raščupanu kosu i sa dva kažiprsta mi kao štipaljkama prikuje osmeh za obraze. Uhvatio sam je za vilicu sa obe šake, nežno je privukao i poljubio joj čelo.

– Beži odavde, rekao sam najiskrenije.

Trag debilovih kola ostao je na stazi pomešan sa zemljom koju je nabacao sa guma. Kapija je ostala razjapljena, a ja miran. Bol u leđima trgnuo me je i naterao da uđem u kuću i zatvorim vrata, ko zna koliko je vremena prošlo.

Mogao sam da se popnem u sobu i obavim dobri stari ritual, ali znao sam da više nemam Lili da me iz njega izvadi.

Palo mi je na trenutak na pamet da provetrim sobu i izbacim smeće, da se okupam i pristojno obučem, pa pokušam da se infiltriram među obične smrtnike, praveći se jednim od njih. Iako nisam uradio ništa od toga, uspeo sam da izađem iz kuće i pored nenormalnog bola, koji je već počeo da me brine. Osećaj u leđima mogu samo da ti opišem kao situaciju kad neko zaboravi da izvadi kesu povrća iz frižidera, iako je nestalo struje. Neko vreme se ništa ne događa, a onda ta buđava tempirana bomba preti da napravi opšti pičvajz. Odvezao sam se do jezera, nadajući se da niko neće prozreti moju igru: kamuflažu. Jebi ga, fejk ili smrt. Plašio sam se smrti danas, užasavao se pomisli da ću umreti kao gubitnik. Našao sam mesto koje mi se učinilo zgodno. Sedeo sam na cipelama, a prste sam prepustio sitnom šljunku koji se usijao na suncu. Gledao sam mirno u vodu i susednu obalu, pa pokušao da izbrojim oblake koji su ličili na dobro ulupan šlag, dečjom rukom rasturen po celoj kuhinji. Bove su upozoravale na dubinu, ali kao što rekoh, nije mi bilo do toga. Želeo sam samo par odgovora, možda samo, eto dva, možda šest. Sedeo sam sam, jer su se ljudi odlučili za udobne stolice u kafićima, deleći dan sa dragim ljudima. Tek nekoliko odpadnika odlučilo se za moj sistem, zureći takođe u vodu, verovatno u potrazi za istim odgovorima. Sa izuzetkom nekoliko pasa i dece, ostali ljudi šetali su utvrđenom, betonskom stazom, kao programirani u već pomenutom filmu, izbegavajući da pređu na šljunak makar i santimetar. Pomislio sam: Ne braćo, ne iskačite ni slučajno nikada iz utvrđenih kalupa koji su nas tako lepo oblikovali! Ne kršite propise, ne dišite van okvira, ne volite bez pameti, ne odlučujte bez saglasnosti većine. Možda otkrijete šljunak u cipeli ili ne daj bože hladnu vodu. Ništa nismo naučili kroz istoriju zar ne? Pravila su pravila. Čokolada i vanila. Barbika i Ken. Sve što nam je servirano, mora se i pokusati, zar ne Čarlse?

Šlag oblaci povremeno bi zaklanjali naporno sunce, pa se ponovo sklanjali pred njegovim visočanstvom. Zatvorio sam oči na sekund.

Jedina je sela pored mene i uhvatila sa obe ruke moju  levu šaku. Pogledao sam kruto u vodu, ali sam joj ipak dozvolio da to uradi. Srce je malo usporilo i najzad stalo, da se poštedi stresa.

– Otkud ti ovde? Mrzela si da dolaziš.

– I dalje isto mislim, ne možemo dugo da ostajemo, eto, možda minut, ali mislile smo da bi bilo kul da ti se makar javimo danas. Da ne budeš sam, plačljivko moj.

Nasmešila se iskreno i pokazala bradom odsečno na dve devojke koje su stajale sa moje desne strane. Digao sam glavu i video Blaži i svoje irsko čudovište. Pa, jebem mu sve… Jedina je ustala kao sudija koji je odlučio da je sekund dovoljan za pozdrav među rodbinom, pa će naložiti stražarima da odvedu osumnjičenog. Možda je bila ljubomorna, ali, ipak je ona mene ostavila! Svejedno, uzela ih je za ruke da ih skloni i povede dalje, ali Blaži se ipak nije pomerila. Dozvolile su joj da ostane i nastavile šetnju. Nisam ništa uspeo da izgovorim. Sela je i spustila glavu nežno na moje rame. Nisam se pomerio, samo sam se trudio da zapamtim trenutak, miris, osećaj u stomaku, nepostojanje bola.

– Džone, išlo mi je kroz glavu svašta. Da samo dodžem i počnem nove stvari. Ali, težko je. Ceo moj život onda odjednom sloni na tebi. Izgubila bih sve druge. 

Ćutao sam. Razumeo sam sve.

Ustala je i potrčala za njima dok su joj pod stopalima kamenčići leteli u svim pravcima.

Srce je ponovo počelo da kuca.

Kunem ti se da se desilo kako sam ti ispričao.