Na malom televizoru u ćeliji pored, vrtele su se lokalne vesti, već peti put. Ženi, neobjavljenog identiteta, nepoznati počinilac prosuo je mozak na kućnom pragu. Policija je ponavljala da nema mnogo tragova, ali čak i takve oskudne izjave nisu sprečile novinarsku erupciju senzacionalizma. Emisija posvećena eskalaciji nasilja u gradu, bila je snimljena nekoliko dana ranije, ali je savršeno poslužila za večerašnji termin. Televizor je bio polovan i nakrivljen na postolju, na mestu ulubljenom u tuči. Sloj masne prašine nije nervirao nikoga ko tu živi, ali jeste prvog komšiju, jedinog, koji nije posedovao nijednu stvar. Zvanična procedura za nabavku bilo koje stvari nije bila komplikovana, bilo je potrebno samo sastaviti kratku molbu Upravniku i on bi odobrio svaki razuman zahtev, od Uskršnjih jaja do tehnike, ali Mark nije napisao nijednu za osam godina.

– Zbog čega nemaš svoj televizor? Onda briši prašinu koliko hoćeš. Boli me kurac, mogu sada da se iskenjam po njemu, moj je! Napiši molbu i odjebi od naše ćelije!

Andre je bio najgluplji čovek u ovom krilu, a možda i u celom zatvoru, uz to i težak narkoman, koji najčešće nije znao čak ni gde se nalazi, i to je bio jedini razlog zašto ga Mark još uvek nije ubio.

– Pojačaj da čujem i umukni! Zgromiću te u dvorištu.

Andre je poslušao i iskezio se zajapurenom novinaru.

Mark je posle odgledanih vesti seo na svoj krevet, vrteći u mislima krstić sa brojanice. Nije verovao u Boga, prezirao je Crkvu, ali, nikada nije uspeo da se odvoji od jedine stvari koju mu je majka poklonila, a koja mu je oduzeta pri hapšenju. Ostala četvorica su ga posmatrala sa strahopoštovanjem, a on ih je prezirao, mrzeo je što deli svojih deset kvadrata sa takvim ljudima, gubitnicima atrofiranih mišića, bez ikakvih planova za budućnost, osim da se vrate u zatvor prvom prilikom. Te noći, sanjao je svoje prvo privođenje, bilo je to u osnovnoj školi, zbog pretnje pištoljem školskom drugu. U direktorovoj kancelariji, uz prisustvo školskog psihologa, osramoćeni policajac držao je CZ-99, svoj službeni pištolj, koji mu je sin prethodne noći uzeo i dao ga Marku. Posle privođenja i maloletničkog suđenja, Mark se nije vratio u školu, a njegov bivši drug dobio je od svog oca batine koje je pamtio do kraja svog kratkog života.

Sirena za buđenje oglasila se u šest časova. Mark je otvorio oči i izgovorio broj, svakog jutra jedan manje. Dvadeset dana do četrnaestog juna. Nije znao šta ga čeka napolju, ali mu je bilo jasno da mora da se obogati i nikada ne vrati u ovu smrdljivu rupu.

Jer, on je sada novi čovek.

Saturday, 25 May 2019