Na letu koji je čekao pola života, osoblju aviona trebalo je ceo sat da posluži hranu, ispostavice se, razočaravajuću. Mrzeo je letenje, bilo mu je dosta turbulencija u životu, da bi za njih morao i da plaća. Erbas je bio toliko živahan da mu je centrifuga u ušima kidala poslednje atome strpljenja. Nikog nije bilo briga da li se on plaši. Podrazumevalo se da se ne plaši u tim godinama. A on nije voleo da ima slabosti, tako da je odlučio da se dosta plašio. Zamorno dete pored, konačno je zaspalo. Mark je sa dozom zavisti gledao u čudnog hipija par redova ispred, oslobodjenog svake korisne misli, u beloj lanenoj košulji, sa dugim kovrdžama umotanim u gumicu za zimnicu, izgleda uokvirenog šarenim nakitom i naočarima neadekvatnim za njegove godine. Glasno je ćaskao zamarajući ljude oko sebe, bez pardona blokirajući prolaz užurbanoj posadi. Levo-desno. Desno-levo. Naizgled ljubazni, ali ipak samo izveštačeni. Posao koji Mark ne bi mogao da radi, ni za milion godina. Ni za milion dolara. Dobro, za milion dolara možda i bi. Uradio bi i gore stvari. Već ih je radio, ali mu se nisu isplatile. Tamo, u Rupi, pokušao je da se popravi, da se oporavi, ali sad vidi da je samo čekao da izađe. Neće više dilovati, nema šanse. Ne zato što to nije u redu, već zato što nije dobar u tome. Da je bio pametan, čekao bi ga lažni pasoš i par svežanja ili bar neka žena kojoj može verovati, ali on nije imao ništa od toga. Sve mu je uzela bez pardona, a on joj je to dozvolio. Pravio se da ne zna šta ona radi. Primetio je da je, dok mu je Hana prolazila kroz misli, toliko stisnuo zube da ga je zabolela cela vilica. Mora da je pronađe. Ako je istina ono sto je ispričala, trebaće joj pomoć. Nije on bio osoba koja bi iz čista mira nekome pomogla, u suštini, uživao je u tuđoj patnji. Ali ne i u njenoj. Njena majka ju je na najgori način odvojila od oca, ostavila joj oca u ludnici gde je umro kao bednik. Nikad nije saznala gde su ga sahranili. Hanu je to bolelo celog života. A Mark joj je obećao osvetu. Nije imao ništa protiv Hanine majke, ali je znao da je to najsigurniji put do Haninog kamena. Da li je trebalo da se upušta u sve to, nikada do sada nije ubio, zašto sada? Zar nije i njen otac zbog takve opsesije poludeo i umro? Mark se pitao kako je Hana uopšte uspela da upamti oca, jer ga je viđala samo kao vrlo mala i isključivo dok je bio u ludnici, ali ona tvrdi da se seća svega, da je znala da nije umislila kada je od strica čula celu istinu.

Zbog njene priče, Mark je osećao da ga poznaje. Možda najviše jer je uvek žalio sto je Markov otac bio posvećen samo disciplini i vojsci, sto ih je i zvanično smeštalo na dve najudaljenije tačke kosmosa. Majka je bila drugo. Pokušala je da ga privoli Crkvi, ali ni to nije išlo, mada je sada ponovo mogao da stavi oko vrata njenu brojanicu. Još sat vremena leta do Barselone. Kroz prozor se videla samo magla.

Baš kao i ona u njegovoj glavi, razbistriće se kad bude sleteo.