Dragi Čarlse,

Stigao sam ispred Ordinacije pre svog termina. Odlučio sam da ipak uđem i sačekam. Unutra je mirisalo na sveže očišćene mandarine, ali ih nisam video. Svaki put kada bih dolazio, imao sam osećaj da se nalazim u drugoj čekaonici i taj osećaj me ni sada nije zaobišao. Svežina mirisa voća ukrstila se sa mirisom hladnoće, tačnije snega i leda. Doktorova sekretarica, stara, sićušna i uvek ljubazna, sedela je pogrbljeno, naprežući se da iščita nešto na laptopu, u isto vreme zapisujući u svoj mali notes neke podatke. Na stolu su joj stajala dva rama sa slikama na koje je mahinalno bacala pogled. Ponudila mi je vodu i magazine za opuštanje, one o uzgajanju konja i vinogradarskoj eliti, ljudima koji su  kroz svoj porodični posao kombinovali strast i novac. Odbio sam je. Radije sam gledao vesti.

Palac mi je nervozno prelazio sa teme na temu, a podaci koji su mi se taložili u podsvesti pojačavali su nervozu, dok sam jednim okom gledao svoje musave cipele. Pompezni naslovi u službi skandalizovanja i razapinjanja onih kojih su se vesti ticale i zloupotrebe duša onih koji su ih čitali. Crna hronika iz zemlje iz sveta i povezane vesti iz bliže ili dalje prošlosti. Svet koji bi trebalo da  je uspostavljen na ljubavi, a koji se u njoj najređe prepoznaje. Ratovi, diplomatski incidenti, pandemije, bolesti koje odnose decu, gluposti koje završavaju fatalno, porodično nasilje i saobraćajke.  Svet pun crnih podataka i kratkotrajne, lažne empatije koja se zauvek gubi prvom sledećom banalnom distrakcijom. Vesti koje sam, obično, namerno izbegavao. Naličje ljudske stvarnosti.

Pogled mi se zaustavio na udesu koji se dogodio nekada ranije. Mislim da se radilo o četiri poginule osobe. Među njima, žena i devojčica. Nisam uspeo da iščitam imena, oči su mi ostale prikovane na ekran, ali se slika mutila i multiplicirala kao iz pčelinje perspektive. Osetio sam drhtavicu i hladne ruke u trenutku kada sam ulazio kod Doktora. Znao sam da sam prebledeo.

Imam osećaj da sam se nečega setio, ali ne mogu da budem siguran da li je to sećanje stvarno. Molim te, pomozi mi da se setim. Mislim da više ne želim da živim u ovom mraku. Želim da znam šta se dogodilo – rekao sam sa vrata.