Stopala su svake sekunde ostavljala novi trag na crnim, ledenim, mermernim pločicama. Iako je bila hladna noć, stajao je samo u majici bez rukava, a dok je sa obe ruke držao jedino što ga nikad nije izneverilo, mrštio se zbog mirisa lekova u mokraći. Pokušao je da se seti kada poslednji put nije bilo tako, ali bezuspešno. Pored kreveta je vodio evidenciju svega što popije, jer je ona tako tražila. Bila je vrlo jasna, jedna preskočena terapija i otići će zauvek, nikada je više neće videti. Ha! Pa, pre bi popio otrov, nego da je izgubi tako glupo. Pio je lekove kao dobar dečko. Ali, iako je igrao po pravilima, odavno je nije video… Gde li je samo šutnuo sat i telefon… Zastao je ispred ogledala i ugledao oca. Kada se to dogodilo? Duboko usečena ptica na čelu, kreštala je da mu je sada pedeset dve. Kese ispod očiju i krvave beonjače su naglašavale da ne spava, sada sigurno već nekoliko nedelja. Bio je slomljen od umora, ali nije mogao da se seti šta ga je to umorilo. Kada je video sunce poslednji put? Ništa. Zaradio novac? Mora da je bilo skoro. Uvek mu je dobro išlo na berzi. Prokleti lekovi. Našao je čiste bokserice i uvio se u jorgan. Bio je toliko slomljen, da nije imao snage ni da mu nedostaje. Da je sada bila tu, ne bi je impresionirao. Alisa. Džo. Setio se očevog tavana i nekoliko kutija poređanih kao štit ispred sefa. Smith & Wesson koji je spavao unutra, zvao ga je svake noći. Što ga je otac više kontrolisao, to je imao veću potrebu da otvori sef. Znao je kombinaciju. Jedne noći se iskrao, popeo na tavan, sklonio kutije, otvorio sef i uzeo ga u ruke. Bio je toliko težak, da mu je zamalo otkinuo mali prst na desnoj nozi. Zario je glavu u neko staro ćebe i vrištao dok bol nije prošla. Vratio je pištolj na mesto i više nije mislio o tome. Bio je zadovoljan što je znao je da je zaključan i napunjen. Mecima, lekovima, zar je bitno? Zaključan. Napunjen.