Dragi Čarlse,

Sedim za računarom i pokušavam da radim, pročitam nakupljene mail-ove i razradim ideje koje odavno čekaju na moje trenutke briljantnosti, ali jedino što dobro napreduje je ispijanje viskija. Setio sam se naslova nekog članka koji sam davno pročitao: Kafane- moderni sanatorijumi.

Kada bi ostali znali da sam ponovo kupio piće i pobacao lekove i za srce i za glavu, verovatno bih bio osuđen na odisejski duga predavanja. Da, kad uzimam Haldol nemam halucinacije, kao ni od Largactila, ali sam zato preživljavao sve bonus efekte, od drhtanja ruku, preko nemira i nervoze, do toga da nisam mogao da se fokusiram ni na šta, mozak mi je bio toliko usporen da sam mislio da ću izgubiti razum. Doktor mi je prepisao neke nove generacije lekova, sa navodno blažim simptomima, ali što se mene tiče, može da ih…… popije sam. Osim toga, kada sam pod lekovima, griža savesti mi se gubi i to me ubija – nekad pomislim da bih sam sebi mogao da oprostim sve što sam uradio i onda shvatim da je vreme da prekinem da ih uzimam. Nisam zaslužio da živim bez griže savesti. Jedini pravi lek za mene je alkohol. Tada su mi stvari jasne i mogu da razgovaram sa tobom.

Bolovanje je trebalo da privedem kraju i vratim se sutra svež i spreman za nove zadatke, ali ja sam prestravljen tom činjenicom. Izgubio sam svako interesovanje za pravljenje novca, igranje uloga, nošenje odela i glumatanje u korporacijskom svetu, punom klovnova. Ali, ako se sutra ne pojavim, znaće da sam prekinuo terapiju i da nešto nije u redu. Da nemam tolike deonice pitam se do kada bi me trpeli. Nekad bih voleo da čujem šta stvarno imaju da mi kažu. Već ih vidim sutra ”zabrinute” zbog mog srca, a znam da im je na pameti samo društvo i okolnosti u kojima sam dobio infarkt. Nikad ne bi razumeli šta se tu desilo. Umoran sam. Želeo bih da se sve ovo već jednom završi.

Noćas sam sanjao kako vozim starim zatvorenim putem neverovatnom brzinom i odjednom gubim kontrolu, kočnice su otkazale, a ja sam jurio prema ivici. Auto je probio ogradu i poleteo u provaliju. Dok sam usporeno padao i gledao u vodu pod sobom, pomislio sam: Hvala ti, Bože. Sada ću poginuti ili se udaviti, bol konačno neće imati izbora i sve će prestati, nateraću ga da me pusti, makar umro. Bio sam presrećan kad sam jakim treskom udario u površinu vode. Brzo sam tonuo i voda je nadmoćno nadirala, auto se brzo punio kao i moja pluća. Čudilo me je što sam još uvek bio svestan svega i to me je brinulo. Čekao sam trenutak kada će preovladati mrak i kada ću se konačno prepustiti, ali, na moje zaprepašćenje – počeo sam da dišem pod vodom. Otvorio sam auto bez problema i koračao po dnu. Izašao sam na obalu očajan.

Nikad se nisam probudio više razočaran.