Dragi Čarlse,

Nadam se da si dobro, druže. Ja jesam. Imam, doduše, osećaj neverice, jer sve ide naopako osim jedne stvari koja definiše to dobro i koja nekim čudom ide kako treba, i to bez ikakvog truda.

I zahvalan sam. I pohlepan sam. Gladan. Željan. Nezasit. Uh! Moja nova pobednička serija liči na svoje zlatno doba.

Vrtim telefon i puckam prstima. Kladim se. Dobijam.

Znaš da nemam izbora. Posle svakog dobrog perioda, ljudima dolazi loš. A meni očajan. Pa, kad bude došao, želim da budem spreman, opremljen, naoružan.

Bože, koliko volim žene. Obožavam ovaj osećaj koji mi obezbeđuju. Volim sebe kad sam sa njima, jer tada znam da sam živ, da je neko prisutan. Sinoć sam odlučio da ostanem kod kuće, iako je bio petak. Hteo sam isporuku sveže piletine na kućnu adresu.

Setio sam se biranja destinacije vrtenjem globusa, nasumični ubod prsta koji određuje sudbinu. Tako sam sinoć zavrteo kontakte, na svom glupom windows telefonu. Umro sam od smeha čitajući kako sam neke od njih memorisao.. Znaš i sam da nisam ljubitelj imena, više volim da nekog zapamtim po nečemu karakterističnom.

Sipao sam novo piće.

Dok sam tako posvećeno analizirao i birao, stigao mi je sms.

Sledeće čega se sećam je prelepa devojka koja kleči ispred mene.

Izgubio sam ponovo nekoliko scena, očigledno. Mrzim to.

Nema veze, improvizovao sam. Zgrabio sam je i odneo u spavaću sobu. Mogao sam bez ikakvog napora, nekoliko puta. Vriskala je toliko da je cela kuća odjekivala. Oko 3 smo zaspali, ali me je probudila u 5, da mi kaže da mora da ide.

Platio sam joj taksi i vratio se u krevet.

Stigao mi je novi sms pre nego što sam uspeo da zaspim. Bio sam ubeđen da je nešto zaboravila i onako bunovan sam već krenuo da se osvrćem.. Ali poruka je bila od male iz teretane:

Vraćam se iz grada, blizu sam, da svratim?

– Svrati.

Prošlo je najdužih 10 minuta, dok nije stigla. Bio sam napaljen kao da nisam jebao mesecima. Inače je prava bomba i obožavam da je gledam golu. Nemam pojma kad je otišla, jer sam ustao tek oko 4 popodne.

Dok mi je postavljala ručak, usta su joj bila skupljena kao da nešto smrdi, a oči su se prevrtale kao na trapezu. Znao sam to čuveno demonstriranje ’’ne može da se spava u ovoj kući, čudim se i pitam se dokle’’ najdraže mi gospođice Lili.

Trebalo je, verovatno, da držim jezik za zubima, ali sam joj rekao da znam odličan lek za nervozu, baš sekund pre nego što sam dobio pun tanjir supe u krilo.