Dragi Čarlse,

Vučja glad trgnula me je iz stolice, skočio sam i požurio ka kuhinji. Ne sećam se kada sam pojeo nešto što volim, iako sam majci ponovo napisao da se dobro hranim. Prevrtao sam gomilu neprivlačnih konzervi i kutija sa žitaricama razbacanih po policama, pokušavajući da ih uklopim u nešto smisleno. Minut kasnije, besno sam zalupio vratima i ponovo nategao viski. Izašao sam na balkon i izneo kutiju sa cigarama koje mi je Diego poslao prošle nedelje. U kutiji je još uvek poruka koju je napisao, koja me je podsetila kakvog sam čoveka podigao.

Setio sam se kako sam u porodičnoj kući pre milion godina sa njim i ocem gledao neki evropski, niskobudžetni film o čoveku koji je zbog lične nesreće pokušao da se ubije, ali ga je u poslednjem trenutku spasao anđeo čuvar, odgovarajući ga od skoka, dajući mu nadu u život. I plan. Tada mi je delovalo savršeno logično i nedovoljno ozbiljno, ali onda mi je otac rekao da u stvarnom životu ishod drame sigurno ne bi bio kao na filmu: Kada predosetiš da ćeš pasti, sam sebe izvuci iz govana, Džone!

Zamišljao sam šta bi moj otac rekao sada. Srećan sam što ne mora da me gleda ovakvog. U misli mi je dolutao majčin zagrljaj.

Ujutru sam javio da ne mogu na posao i otišao u tattoo studio. Na mojoj ruci je nedostajalo samo njeno ime…Blaži. Zadovoljan sam kako je ispalo, šaljem ti sliku da vidiš. Dok je boja sa igle lagano ulazila u kožu, osećao sam da će jedan deo nje zauvek preživeti u meni. Želim da tu i ostane. Ne znam da li je već zaboravila da sam postojao u njenom životu, da li voli nekog drugog, ali to više ne pravi nikakvu razliku – važno je da je ona postojala u mom. Pustio sam njenu muziku da bih ponovo čuo neke teške reči koje sam jedva naučio, da bih u njima pronašao nešto slično njoj, nešto blisko njoj, nešto što oboje možemo da razumemo. Uvek dok to pokušavam, imam osećaj da razgovaram s njom, da smo ponovo zajedno na balkonu, dok mi objašnjava šta sve želi da uradi u životu i kako se plaši da će nešto propustiti. Pita me onda šta mislim o nekim stvarima, o izborima koje pravimo, o kajanju, o ljubavi…  Ja se tada napravim pametan i imam odgovore na sva pitanja, ista ona koja postavljam sebi svakog dana. Nekad mislim da sa njom razgovaram u svakom trenutku. Šta god da radim, uvek želim da to podelim sa njom. Ali nemam prava na to. Ne pišem joj i ne zovem je, jer ljubav se ne traži, nego dobija.

Sedeo sam bez košulje, bez kože i držao krvavo srce u ruci. Rekla mi je da je njeno hladno, ali evo moje je i dalje htelo da radi zbog nje. Pažljivo sam ga isekao po dužini i spustio pored kutije sa cigarama. Lagano su mu se stranice savile i razlile po stolu… Rekao sam tiho: Slušaj, idem da spavam. Previse sam umoran. Ti pumpaj koliko možeš, ali moraš da je pustiš da ide, ok? Vidimo se ujutru.