Dragi Čarlse,

Upravo sam shvatio koliko su ozbiljne moje rupe u pamćenju, jer pokušavam da rekonstruišem poslednjih par dana i jedva da išta uspevam. Znam zasigurno samo da je danas subota, jer me još niko nije besomučno budio za posao. Verovatno bi trebalo da terapiju kombinujem kako mi je prepisana, ali ja zaista nemam živaca da poštujem taj sistem. Zamisli samo šaku lekova kao alternativu alkoholu –  retko imam dilemu oko toga. Nekad pomislim da ću se stopiti sa skitnicama po ulici, jer pijan neću znati ni ko sam, gde sam pošao, ni kako da stignem do tamo. Da imam sina u ovakvom stanju, verovatno bih u najmanju ruku bio zabrinut. Sećam se da sam preksinoć, u teretani odradio malo ozbiljniji trening, ali nisam ni pomišljao da ću dobiti upalu svih mišića. Zapinjao sam kao magarac, valjda da bih se dokazao onim pičkicama koje tamo srećem. Juče posle posla sam se nakon kraćeg ubeđivanja sa Debelim, nacrtao u kafani gde smo se već tradicionalno, rasplinuli u nekoj besmislenoj priči o ženama, uz obilno zalivanje. Probudio sam se jutros sa intenzivnim bolovima po leđima i naravno, mamuran. Sva garderoba mi je bila pobacana, dve kravate neobično prebačene preko ivice kreveta, a na stolu iskorišćene čaše i prepuna pepeljara. Pomislio sam kako sam očigledno počeo da starim kad ne mogu da podnesem malo vežbanja i alkohola. Otišao sam da se istuširam, ali me je voda pekla i jedva sam čekao da završim. Sve vreme sam se teturao i nisam uspevao da se potpuno razaberem, dok nisam prišao blizu glavnom ogledalu i video ogromne tragove noktiju po leđima, a na vrhu ogledala je sa dva karmina bilo ispisano: Bio si odličan.