Dragi Čarlse,

Probudio sam se posle nekoliko meseci i besmisleno provedene polarne noći. Dok sam umorno sedeo na ivici kreveta i tupo gledao u mrtve biljke koje su uvenule za Lili, stigla mi je peta poruka od Dantea:

– Uopšte nije kao što sam zamišljao. Ovaj posao i zemlja su nešto najbolje što mi se desilo!

Prepotentni skot. Ipak mi je bilo drago što je bar on našao ono što je tražio.

Na pitanje o tome kako sam, nisam mu ni odgovorio.

Svađam se sa duhovima u pustoj kući – sada konačno živim potpuno sam. Možda je bilo ekstremno što sam od svih tražio da odu, ali nisam imao izbora, brinuo sam za te ljude i želeo sam da ih oslobodim. Razmišljao sam koliko je malo potrebno da se potpuno otuđimo od svega, samo ako jednog jutra odlučimo tako. Od svih ljudi sam se distancirao koliko god je to moguće, osim od tebe. Nisam licemer i ne želim da ignorišem svoj problem, zato ne mogu da se pretvaram da smo ostali i ja i dalje isti svet i da mogu da me vole i razumeju. Jedino u šta sam posle nesreće verovao bila je Praznina. Ona me je čekala na kraju svakog puta, verno i strpljivo. Pokušavao sam da se trgnem i razmišljam racionalno o svemu, da prihvatim da su mi se neka iskustva desila s razlogom i da se sada može krenuti dalje. Ali, nisam se ubedio. Možda su samo naočari kroz koje gledam toliko postale izobličene i prljave, da tumačenje nema smisla. Odužilo mi se sve. I dan i noć.

Dok sam posmatrao svoje ispucalo lice, osetio sam dodatni pritisak. Nisam imao snage ni za ironičan osmeh. Ostario sam ceo vek za oko šest meseci. Iluzija da mogu da budem srećan koju sam na kratko imao sa Blaži, nestala je bez mnogo buke. Dok je bila pored mene znao sam da naša veza neće potrajati, ali sada vidim da sam se nadao da hoće, i to mnogo više nego što sam bilo kome priznao. Mislio sam da imam snage da ovo bez nje izguram na nogama, ali su me izdale i ovaj put. U telu je posle eksplozije Istine ostala zarobljena otrovna pečurka, polako se penjući ka glavi. Da li je sve što mislimo da osećamo za druge samo projekcija naše samoće ili su odnosi nekada stvarni? Kako je moguće da čovek može toliko da pogreši, da živi u zabludi da ima nekoga na svetu, veruje u nemoguće? Nisam siguran više ni u šta. Ni u njene reči, niti u bilo šta što je uradila. Nisam siguran ni da se sve to sa njom zaista dogodilo. Pokušavao sam nekoliko puta da se ubedim da nisam ljut na nju, da je previše mlada da bih joj bilo šta zaista zamerio, ali bes je tu, nisam nikakav svetac.

Zagoreli tiganj na ringli vrteo se po svome, dok ga nisam besno zafrljačio o zid.

Izašao sam nervozan. Hodao sam u raspadnutim  cipelama dok su nezadovoljena creva zavijala nepoznatu melodiju, u telu mi je odzvanjala kombinacija gladi, apstinencije od pića, rasprsnutih delova i mučnine za njom.

Zašto me je spasila ako sam sada ponovo morao da umrem?

Sunce me je zaslepilo i nisam više ni bio siguran zbog čega se sve osećam loše.

Toliko je razloga, a ja sam samo jedan!