Dragi Čarlse,

Glavni i ja, leteli smo biznis klasom Glasgow – Belgrade, vraćajući se izmrcvareni posle prezentovanja cifara koji su dokazivali rekordni uspeh u poslednjih par godina za jadransku regiju. Znao sam da je zadovoljan i da će mi dati potvrdu za sve što sam uradio čim se oporavi od stresa zbog izlaganja rezultata prodaje, revidiranja targeta i budžeta za sledeći kvartal. Sve što znam, naučio sam kao njegova desna ruka. Komunicirali smo često i bez reči. Posle ovoga danas mogao sam da osetim vibracije trenutka  koji sam priželjkivao od početka karijere, bio je samo na korak od mene. Dani i noći provedeni na poslu konačno su dospeli na naplatu, sa kamatom. Pravi start. Veliki igrači i ja, jedan od njih.

Pogled na celu zapadnu Evropu sa prozora aviona je u najmanju ruku bio impresivan, dok je ukrašena i blještava u predbožićnom raspoloženju dočekivala Novu 2006-tu, ali mene je groznica praznika gurala u višemesečnu latentnu depresiju, još od očeve smrti. Znao sam da Jedina sve razume i da je stub mog uspeha. Sve sam joj dugovao. Nosio sam novo Harrods odelo koje mi je odabrala za ovaj vikend, iako nije ličilo na ono što obično kupujem. Osećao sam se čudno u toj kombinaciji materijala, ali sam verovao njenom  izboru, u prodavnici me je gledala kao opčinjena, sa nekim osmehom koji nisam video godinama. Ljubila me je pred zbunjenom prodavačicom i kikotala se kao tinejdžerka.

Glavni je, umesto da odmara, čitao roman. S vremena na vreme bi mu koncentracija popustila, a oči bežale sa priče koju je pokušavao da uhvati. Samo bi me pogledao i  ironično se nasmejao svojoj navici  da se nikada ne prepušta dokolici. Čudan je kad se smeje. Ubrzo potom  bi se zamišljeno vratio svojoj knjizi. Nisam bio sposoban za tako nešto, jedva sam uspevao da ostanem na mestu, vezan i tih – bio sam previše uzbuđen i srećan, ali ne zbog posla. Mislio sam na susret sa mojom princezom. Četiri godine proveo sam kao u drugoj dimenziji, u ljubavi koja nisam ni znao da postoji – bezuslovna, beskrajna. Uzeo sam od stuardese kratki espresso i vodu, jer alkohol ne konzumiram već par godina, još od onog groznog pijanstva kada se Sofi rodila. Po izlasku iz aviona sam, već standardno, očekivao poruku zbog kojeg sam znao da sam najsrećniji čovek na svetu. Ali ovoga puta je pisalo:

Nadam se da si lepo putovao. Sofi me je izmorila, pa ćeš mi sve ispričati ujutru, ok?  Laku noć.