Ulepljen između posteljine, kao prsti pod urmama, trudio se da plitko diše, kako je ne bi probudio. Smetao mu je znoj i više od svega želeo je da se istušira, ali je, izgleda, nju, ipak, želeo više. U sobi nije bilo ni vazduha, ni prostora. Bila je budna, ali ovog puta ni ona nije htela da pokvari trenutak. Levu šaku je držala preko šava na njegovom torzu. Bordo beleg na prstima joj je odudarao od ostatka kože, ali se savršeno uklapao uz njegov ožiljak od operacije. Nikada ga nije pitala šta se tada desilo – ni zašto mu je jednom srce eksplodiralo, ni kako je drugi put izmrcvareno hirurškim skalpelom. Nikada ga ništa nije pitala. Ništa od važnih stvari. Zbog toga je patio, ali joj ni mrtav to ne bi priznao. Ponešto bi mu ispričala o sebi, ali namerno bez ključnih detalja koji bi povezali celu sliku. Svaki put je znao sve manje, jer je ona bila potpuno drugačija osoba od one koju bi video mesec dana ranije. Sati su uvek trajali prekratko, i kada bi mu bila najbliža, i kada ga je nakon toga grlila kao potpuni stranac, a naročito kada se u vazduhu osećao kraj. U njegovom iščekivanju najgoreg, zaigrala bi sledeći put neku novu ulogu i on bi tada pomislio da su bliži nego ikada. Tuđa žena. Ispunjavala je oba uslova za ono što mu je trebalo – nedostižna i okrutna. Da, retki koji su znali, mislili su isto, ali niko mu više ništa nije govorio. Ipak je on znao najbolje, kako se gubi. A dok je ne izgubi potpuno, a izgubiće je, uzeće sve što može, svaki minut. Njena lepota ga je svaki put vraćala u život, kao defibrilator, a posle tuširanja je uvek mirisala kao neko nov, neka druga osoba, tek otpakovana iz celofana, neokaljana, bez ijedne mrlje na savesti. Mrzeo je to, jer je znao da više nikad neće moći da se navikne na miris nekog drugog. Ponekad bi mu prelazila prstom preko lica i ispisivala ono što ne sme da izgovori, pa odmah zatim rekla nešto banalno. Ali, ako je mogla da pređe preko svega što mu piše u godovima, sigurno je posebna, zar ne? Ako zna da je bio u sanatorijumu, da je preko devet godina proveo na odeljenju psihijatrije boreći se sa tragedijama i demonima, a može da ga doživi kao pravog muškarca, verovatno i sa njom nešto nije u redu. Još jedan plus. U takvim trenucima bezbroj puta mu je nekontrolisano prolazilo kroz glavu: Samo da ne ode sada. Samo da ne ode sada. Samo da

– Moram da krenem!